Leo Henryk Sternbach
Sternbach, Leo Henryk, kemičar (Opatija, 7.V.1908. – Chapel Hill, Sjeverna Karolina, SAD, 28.IX.2005.).
Njegov otac, farmaceut Mihael Sternbach, poljski Židov, doselio se u Opatiju početkom 20. st., gdje je otvorio ljekarnu i oženio se Piroškom Cohn. Leo je u rodnom gradu završio osnovnu školu, s
obzirom na to da su nove, talijanske vlasti zatvorile škole na njemačkom jeziku, školovanje je nastavio u Beljaku (Villach) i Grazu, potom u Bielskom (Bielitz) u poljskoj Šleskoj kamo se obitelj preselila 1926. Diplomirao je 1929. farmaciju na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu, gdje je 1931. doktorirao organsku kemiju.
Istraživanja započeta o Poljskoj nastavio je u Beču, odakle ga je Lavoslav Ružička odveo u Zürich, a 1940. zaposlio se u Baselu u multinacionalnoj farmaceutskoj kompaniji Hoffmann-La Roche, u kojoj će raditi 60-ak godina. Iz Švicarske se ubrzo, strahujući od nacista, preselio u SAD, u kompanijin istraživački centar u Nutleyu (New Jersey). Tu je sintetizirao benzodiapine, lijekove za razne psihičke poremećaje, te izumio klordiazepoksid (Librium), diazepam (Valium/Apaurin/Normabel), flurazepam (Dalman), nitrazepam (Mogadon), klonazepam (Klonopin), trimetafan(Arfonad), klidinij bromid (Quarzan), a u suradnji s Mosesom Wolfom Goldbergom razvio je komercijalnu metodu sintetiziranja biotina. Tijekom karijere prijavio je više tisuća izuma, potpisuje 241 patent, a objavio je više od 120 znanstvenih radova. Njegov Valium, nakon što je 1963. ušao u kliničku primjenu, bio je sredinom druge polovice 20. st najprodavaniji lijek u SAD-u.
Sternbach je za svoj rad dobio brojna priznanja i počasne titule, među kojima je i ona Izumitelja godine 1987. , u anketi časopisa US News & World Report proglašen je 2003. jednim od 25 najutjecajnijih Amerikanaca 20. st., a 2005. primljen je u Američku nacionalnu kuću slavnih izumitelja.
Antonio Banko
Banko, Antonio (Vadedija, pokraj Kanfanara 1927. - New York 1986.), znanstvenik, izumitelj na polju oftamologije. Djetinstvo proveo u Kanfanaru, srednju školu završio u Puli, a Fakultet strojarstva u Ljubljani.
Svoju je radnu karijeru započeo kao tehnički direktor u poduzeću Slavnik, Kopar, u to vrijeme pred stečajem. Unošenjem inovativnih procesa ono doživljava ponovni uzlet, no zbog neslaganja s režimom Banko pada u nemilost, te zbog toga odlučuje napustiti zemlju 1960. godine. U Rimu dobiva posao izvanrednog profesora matematike na Sveučilištu, no nakon 2 godine ipak odlazi u New York. Tamo se zapošljava u firmi Cavitron koja se bavi proizvodnjom visokotehnoloških instrumenata na bazi ultrazvuka. Nakon par godina počinje raditi na svom prvom izumu zajedno s dr. med. oftamologom Charlesom D. Kelmanom. Proizvod njihovog rada, nazvan The Ocusystem, patentiran je 1976. godine, a funkcionirao je na bazi ultrazvuka za operaciju katarakta oka. Osim samog stroja prvi put u povijesti oftamologije izveden je ambulantni način operacije oka koji je trajao dvadesetak minuta. Tim je dostignućem ušao u povijest oftamologije. Njegova prerana smrt 1986. godine odnijela je sa sobom još niz inovacija na kojima je radio.
Viktor Finderle
Finderle, Viktor, liječnik (Nabrežina kraj Trsta, 6.XII.1902. - Rijeka, 30.I.1964.).
Otac mu je bio iz Svetog Martina kraj Buzeta, a majka (rođ. Cerovac) također s Buzeštine. Obitelj je radi očeve službe u austrijskoj žandarmeriji bila u raznim mjestima, ali nekoliko godina nakon Viktorova rođenja otac je napustio državnu službu, obitelj se preselila u Rijeku, gdje je na Zametu otac vodio gostionicu. Viktor je na Zametu završio osnovnu školu, a gimnaziju na Sušaku pohađao je od 1913. do 1921. Studij medicine upisao je odmah potom u Zagrebu, i diplomirao u siječnju 1927. Odlučio se vratiti u Rijeku, te je zagrebačku diplomu nostrificirao u Italiji, a položio je i državni ispit. Radio je najprije u opatijskoj bolnici, a 1928. prešao je u riječku bolnicu Sv. Duha. Ginekologiju i opstetriciju specijalizirao je na Sveučilištu u Padovi 1936. Usavršavao se u kirurgiji, ginekologiji, onkologiji i radioterapiji u Berlinu, Hamburgu, Dresdenu, Pragu, Parizu, Padovi i Rimu.
Do 1941. bio je voditelj kirurško-ginekološkog odjela, a tada je mobiliziran u talijanski vojni sanitet. Radio je u vojnoj bolnici u Ičićima, a potom u Crikvenici, gdje je sanitetski materijal krijumčario iz bolnice i predavao ilegalnoj vezi za partizane. Iako je bio uhićen, uspio je - čini se hineći povredu ruke - biti premješten u Valdoltru, a potom u vojnu bolnicu u Padovi, gdje je dočekao kapitulaciju Italije. Odmah potom otišao je u partizane, gdje je djelovao u kirurškim ekipama između Like, Korduna i Velebita. Ranjen, u kolovozu 1944. prešao je u savezničke bolnice u Italiji, gdje je radio u Gravini, Grumu i Bariju.
Demobiliziran je krajem 1945. kao sanitetski potpukovnik. Poslije kraćeg rada u Zagrebu, vratio se u Rijeku, gdje je 1946. osnovao Rodilište i Ginekološki odjel Opće bolnice u Rijeci, a potom i Radiološki odjel za onkologiju i Primaljsku školu kojoj je od 1948. bio i ravnateljem. Organizirao je i riječko Udruženje dobrovoljnih davatelja krvi.
U širim medicinskim krugovima najpoznatiji je po izumu vakuum ekstraktora koji se i danas koristi u porodništvu. Razvio je originalnu ideju koju je kasnije usavršio Tage Malström, ali priznajući mu prvenstvo izuma. Iako je rezultate primjene vakuum ekstraktora početkom 1950-ih objavio u vodećim svjetskim časopisima, u domaćoj su sredini reakcije bile vrlo suzdržane, na granici indiferentnosti i negativne konotacije. Karijera mu je naprasno prekinuta 1955., kad je izbačen iz partije (KPJ) i dobio otkaz u riječkoj bolnici. Do 1958. je radio u rodilištu u Voloskom, a zatim je otišao u mirovinu.
U Rijeci je 1955. objavio knjigu uspomena i razmišljanja Il medico racconta.
Njegovo ime nose stube u Rijeci, kraj doma mladih, i ulica u Crikvenici te dekanova nagrada za najboljeg studenta preddiplomskog studija i za najboljeg studenta diplomskog studija na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci (iako Finderle nije bio ni student ni nastavnik toga fakulteta).